Autor: mp-de

Trenutno radim na znanstvenofantastičnom romanu. Radnja se događa 2036., u Münchenu kakav gotovo još postoji – a ipak je sasvim drukčiji. Evo početka. Reci mi bi li nastavio čitati.

Radijator cvili tonom visokim točno četrnaest kiloherca. To nije zvuk grijanja; to je zvuk umiranja metala koji zna da ga nitko neće popraviti.

Ignoriram ga. Moji su prsti u ritmu, plešu po mehaničkoj tipkovnici čija su slova odavno izlizana. Na ekranu ispred mene curi vodopad koda. Nisam ga napisao ja. To bi zahtijevalo kreativnost. Ovu je bljuvotinu izbacio neki jezični model na serveru u Shenzhenu, a moj posao – moj veličanstveni, magistarski posao – jest biti domar.

Zovem se Viktor Roth. Prije devet godina ovaj se posao zvao „Senior Systems Architect“. Onda je budućnost odlučila da me ne treba.

Tako počinje priča o Viktoru – čovjeku kojeg je svijet pretekao i koji jedne noći otkrije nešto što je bolje da nije vidio.

Kako ti se sviđa početak? Bi li nastavio čitati? Napiši mi u komentare.

Ako na Amazonu potražiš „Mario Poslon“, naći ćeš priručnike: novac, financije, prvi vlastiti stan. Ono što ondje nećeš naći jesu moji ljubavni romani. Oni izlaze pod imenom M. O. Polson – i za to postoji razlog.

Priručnik i senzualni ljubavni roman obraćaju se posve različitim čitateljima. Tko traži knjigu o stvaranju imovine, ne želi da mu se među rezultatima iznenada pojavi priča za 18+ – i obrnuto. Amazon sa svakom knjigom uči tko je autor i kome prikazuje njegove naslove. Jasno odvojeno ime pomaže da se ta dva svijeta uredno razdvoje.

Postoji i nešto osobno: pod drugim imenom pišem slobodnije. M. O. Polson smije isprobati ono što autor priručnika Mario Poslon nikada ne bi napisao.

Ipak, nije tajna – evo, upravo o tome čitaš. To je jednostavno red: prava knjiga za pravog čitatelja, na pravom mjestu.

Čitaš li radije pod pravim imenom autora ili ti je svejedno tko je na koricama? Zanima me tvoje mišljenje.

Sve je počelo bilješkom na mobitelu: „Stvari koje mi nitko nije rekao prije nego što sam se odselio.“ Ispod toga: režije. Razvrstavanje smeća. Što učiniti kad perilica procuri. Prvo tri točke, pa deset, pa – na kraju – stotinu.

Što je popis bivao dulji, to mi je bilo jasnije: ovo više nije bilješka. Ovo je knjiga. Jer upravo te male stvari, o kojima nitko ne govori, odlučuju hoće li prvi vlastiti stan biti avantura ili preveliki teret.

Posložio sam 100 točaka – kućanstvo, novac, zdravlje, posao, papirologija – i uz svaku zapisao ono što bih volio da sam znao ranije. Ne teoriju, nego ono što stvarno pomaže: popis za prvi dan, poziv uredu koji se ne smije zaboraviti, pogrešku koja te skupo košta.

Tako je nastala „Na svome – i što sad?“. Korice, redoslijed, ton – sve se mijenjalo mjesecima. Ali srž je ostala ista: popis koji bih poželio sam sebi.

Koja je ona jedna stvar koju tebi nitko nije rekao kad si se osamostalio? Napiši je u komentare – možda baš od nje nastane točka 101.